Avgustovski Rok

Podstasknut komentarom korisnika ,,ex-PMF student", želim kao sadašnji student C smjera na PMF-u da mu kažem da se situacija promjenila od kad je on studirao te da je na našem fakultetu sada divno. Pravi raj, uživanje, harmonija, nirvana, zen... Kolega je očigledno imao nesereću da studira u takvim uslovima ali srećom je uprava fakulteta naučila na greškama pa mi sada radimo u blagostanju.

Šalio sam se naravno, ništa se nije promjenilo. Sve je isto, ako ne i gore i pronalazimo se bukvalno u svakoj rečenici dotičnog komentara. Dodao bi samo da je od tog vremena PMF bogatiji za još par asistenata i profesora, mladih i ornih da na nama istresu sve svoje frustracije. 

Studenti C smjera su ni krivi ni dužni tu gdje jesu, jer ovo svakako nije bilo ono što su željeli kada su upisivali fakultet. Dobili smo sistem koji je daleko gori čak i od srednjoškolskog sistema. Matematike je previše, programiranja premalo, praktično ga srećemo u tragovima. Kriterijumi su previsoki, gradivo preobimno, većina profesora staromodna, a svi podaci vezani za naše buduće zanimanje, u polju u kojem se svaki dan nešto novo otkriva, stari su minimum 15 godina. Pojedini profesori čak, zamislite, zahtijevaju ljekarsko opravdanje za svaki izostanak! Svi kroje pravila kako njima odgovara, famoznu Bolonju pokušavamo da implementiramo već 10 godina ali nam nikako ne ide. Evropske tendencije su da se čak i bolonjski sistem prevazilazi i nalaze se bolja rešenja tako je vrlo vjerovatno da on neće više ni postojati onog dana kad mi uspijemo da ga sprovedemo u djelo.

Sve u svemu, PMF je jedna ustanova koja proizvodi toliko steresa i frustriranosti i bukvalno uništava najbolji sloj svoje omladine (jer složićete se da je malo boljih predstavnika naše inteligencije i pameti od tinejdžera koji nakon srednje škole odluče da se posvete baš prirodnim naukama). Nerijetka je situacija da se piju tablete za smirenje, imaju problemi zbog steresa, strada svaki vid društvenog života i interakcije sa vršnjacima...

Ove godine, još jedno dodatno otežanje - ukidanje slobodne sedmice koja nam je svima ,,život" značila i dodavanje još jedne radne(po semestru). Više puta sam pokušavao da navedem studente da ,,dignemo glas", da kažemo par riječi o svemu, međutim svi gledaju kako da se provuku, kako da zarade tu šesticu i sva njihova odgovornost tu počinje i završava. Predstavnike studenta neću ni da spominjem, a tek neću ni činjenicu koliko se ti vječiti studenti bore za naša prava. Pretvorili smo se u jednu amorfnu masu, koja samo besomučno korača zgradom fakulteta, u kojoj se ni vazduh nije promjenio od 1978. godine (riječi profesora Pavićevića), a kamoli nešto veće i značajnije.

Stoga naravno podržavam ovu peticiju, pa makar bila i ovoliko stidljiva i anonimna ali je ipak nešto. Iskreno rečeno, ne nadam se da će uroditi plodom ali ćemo barem znati da smo pokušali. Djelite, potpisujte pa šta nam Bog da.

Budite mi zdravi i dobri! Pozdrav!